Tematski radovi studenata Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

Studenti sa Odsjeka za razrednu nastavu i Odsjeka za predškolski odgoj Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, kroz određene zadatke u okviru predmeta Kultura govora II, pod mentorstvom prof. dr. Mirele Omerović, radili su pismene sastave od kojih izdvajamo nekoliko:

IZBOR NAJBOLJIH ESEJA IZ KULTURE GOVORA II NA ODSJEKU ZA RAZREDNU NASTAVU (MAJ 2020)
    
Pedagoški fakultet Univerziteta u Sarajevu
Predmet: Kultura govora II
Predmetni nastavnik: prof. dr. Mirela Omerović
Datum pisanja: 4. 5. 2020. god. 

Tema: „Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti u dobroj mjeri zavise od nas“ – Ivo Andrić

Amra Avdić, II god., 4. 5. 2020. god.    

„Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti u dobroj mjeri zavise od nas“

Neke slike nosim duboko otisnute u očima. Sjećam se male povorke onih odanih ljudi u ovom pokvarenom svijetu koji kao da nikada neće dokučiti svoj preporod. Stajala sam među tim ljudima i gledala kako zemlji spuštaju nečiju dušu. Bila je unesrećena i spasa joj nije bilo. Ostalo je srce da kuca tek tako da bi kucalo.
Tada bih bježala i krila se od svakojakih misli. Bile su jake i donosile su nemir. Život nam se dešava kao nježna tuga. Ona filozofski balansira našim osjećanjima i razumom. Uvijek govorim da je i gubljenje podnošljivo. Dobitak prođe onako kako i dođe, a i za jedno i za drugo bitna je prisebnost. Za nju se treba grčevito držati. Ona nas štiti od neugodnih iznenađenja i zavodljivih iskušenja. Ponekad naše emocije nisu stabilnije od jedne vožnje ringišpilom. Dešava se da iz najveće radosti neočekivano padnemo u najsumorniju depresiju. Pritisnuti pravi taster znači ponovo se uzdići u oblake. Svaki čovjek ima period života u kojem mu se čini da hoda po užetu. Upravo tako, hoda po užetu sa jednakim šansama za uspjeh i pad. Često se pitam kako da pređem to uže, onako korak po korak, bez posrtanja i izgubljene ravnoteže. Šta ako padnem? Uvijek ću se dići, stresti prašinu sa sebe i udvostručenom snagom nastaviti dalje. Prije nekih bitnih događaja u svom životu znala sam za tugu, i za radost, i za bol i sreću. Osjećaš jedno ili drugo. Sada osjećam i jedno i drugo, baš kao da sam prepuštena djelovanju jačem od svog htijenja i ne mogu ga zaustaviti, ali mogu prkositi svojim optimizmom. Bit će da me sve vrijeme vodi misao da će sve biti dobro samo dok prođe izvjesno vrijeme. Kako je to interesantno! Nikome ne cvjetaju ruže bez trnja. Dobro je da je tako, inače bi mnogi ljudi pobjesnili. Da, pobjesnili bi jer je dobro upoznati patnju da bismo kasnije znali bolje cijeniti život, a dobro je i upoznati dvoličnost da bismo kasnije prepoznali iskrenost. Spoznala sam da nije umjesno i pametno da čovjek bude mimo svega, jer mu se vrlo lako može desiti da bude prezren i osuđen na samoću, koja je, mislim, jedna od najvećih i najtežih kazni. Gdje sam sada? Nalazim se na još jednoj raskrsnici, a putokazi mi nisu baš najjasniji. Ono što me najviše veseli jeste spoznaja da je sve ograničeno vremenom. Treba skupiti snagu i čekati. Ona dolazi iz ljudske duše, iz esencije života. Iluzije sam raspršila. Nema sumnje da neke iluzije uljepšavaju život, ali ne i one koje zavaravaju. Tugu i bol, neizvjesnost i strepnju vrijeme pobjeđuje. Ono je apsolutni pobjednik u svemu. Smatram da u svakoj situaciji trebamo izvući nešto dobro. Pospremimo naslagane gomile suvišnih papira i stvari koje nam više ne trebaju. Pospremimo ormare i ladice. Očistimo svoj životni prostor od svega nagomilanog. I najvažnije od svega, pospremimo svoje misli i očistimo ih od svega što je suvišno i što nam je teret. 
Budućnost koju vidim sija poput najsjajnije zvijezde. Nada koju nosim može samo privremeno gasnuti u meni. Nekada se ona rasprši kao mjehur od sapunice. Nije važno, jer  se stvara nova sa svakim novim danom koji sviće. Važno je biti borac u srcu. Samo tako nas može biti. Bježim od onih koji ne misle tako. Nikada nisam bila u luci sa takvim lađama. Više volim pučinu. Neka je hladno i neka nema sunca. Ja dovoljno sunca nosim u sebi. A čovjek sa suncem u duši može stvoriti dugu ljepših boja od onih koje postoje.  

Ana Gluvić, II god.
    
"Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti u dobroj mjeri zavisi od nas"

Kažu da cijeli život proleti u nekom čekanju. I ja zaista vjerujem u to. Iznova čekam neke sljedeće događaje, nove prilike, susrete, ali i da nadoknadim neke propuštene. Često od tih silnih čekanja zaboravim uživati u trenutcima, malim sitnicama koje mi mogu napraviti isuviše lijep album uspomena. Trebam kreirati taj album, raditi na njegovom ukrašavanju. A sve što mi nekada treba jeste da zaboravim na sve oko mene, na stvari koje me sputavaju da zastanem i uzmem zraka. U pauzama. Jer nekada si trebam svirati poluvrijeme. Ono u kojem ću se susresti sa sobom, dobiti priliku zagrliti samu sebe, zato što je nekada to najvažnije. Često na ovaj dio zaboravim.
Puštam vrijeme da curi. Dani da teku. Prepustila sam se nekoj ubrzanoj životnoj formi, nesavladivoj vječitoj trci. Nisam imala vrijeme za sebe. I tako dođe jedan virus da pauzira i odloži sve, i stavi nas u red za čekanje. Pitam se da li nam je stvarno trebalo ovako nešto da nas podsjeti koliko vrijedimo i koliko imamo, da mi kaže da usporim, povremeno promijenim brzinu i zakočim jer se inače prepuštam nemilosrdnoj kolotečini života, da usporim kako bih čula tišinu kako progovara. Bez nje sam inače ništa. Ne mogu vidjeti sebe. Evo sada imam priliku dezinficirati i svoju dušu, svoj unutrašnji svijet jer je najbitnije da u njemu sve štima. Tako kažu.
A najviše od svega potrebno je da mi kaže da se okrenem prirodi, najdražoj ruci koja me miluje. Baš kao prava majka. Miluje, ljubi, raduje. Ali sada joj treba malo odmora. Pauza za poluvrijeme. Majka koja pravi najbolje meleme i za dušu i za tijelo i dalje je tu. Mojim očima daje najveću ljepotu koju mogu vidjeti. Brižna majka koja kaže kako mi očima ne trebaju bolje kapi od njezinih melema. Predivni proljetni pupovi, behari, cvijeće, listanje drveća... Čujem kako ptice sviraju najdraže melodije za svoga gosta, čujem žubor potoka sa predivnim patkama. Što više treba mome oku da bi bilo sretno? 
Svako vrijeme bilježi bolje i lošije stranice. Ovo nas uči da ne uzimamo ništa olako, ništa zdravo za gotovo, prvenstveno zdravlje, jer zamalo da smo ga i zapostavili. Trebamo se sjetiti disati. On je upravo stavio mnoge izazove pred nas. A gdje ćeš veći izazov od onoga da ne smijem zagrliti i poljubiti najdraže mi osobe, da ne smijem osjetiti te stiskove i poljupce koji tješe i liječe! Sada sve ovo itekako nedostaje. Tko zna, možda ova trenutna fizička distanca probudi u nama ono nešto, nešto po čemu ću znati da sam čovjek sa velikim Č, osoba koja će zaista čuti, ali ne slušati uhom, nego srcem. Ne želim više biti kao neki stari, pokvareni radio koji ne prepoznaje više niti jednu frekvenciju. Sada počinjem osjećati to, pokvareni radio se popravlja. Čujem  ljude koji su pokretali kanal moga života i činili da on zvuči lijepo, ljude koji su sa mnom najviše voljeli plesati uz taj kanal. Najviše su ga upotpunjavali gromoglasnim smijehom. Sada mi to nedostaje. Nedostaju mi razgovori u kojima olakšavam dušu. Stavljam meleme na nju. Ipak, hranim svoju dušu i sada. Punim je opet dobrim ljudima, onim ljudima koji mi pišu, koji me zovu da mi kažu kako me jedva čekaju vidjeti. Priželjkujem te susrete, te snažne zagrljaje... 
Ne mogu utjecati na tijek događaja u svijetu i makrosredini, ali vidim i svjesna sam da je ono na što mogu utjecati moja mikrosredina, sve ono u meni, i malom krugu svijeta oko mene. Trenutke treba grliti. I ovakve baš... Jer sada vidim da je većina onoga što čini moju svakodnevnicu prolazno i zapravo nevažno. Vidim da moram zastati na trenutak i uživati u malim stvarima kojim dosad nisam posvećivala pažnju. Vidim da moram posvetiti pažnju sebi i izgrađivanju sebe same, jer je to jedino s čime ću živjeti, bez obzira na uvjete u vanjskoj sredini. 

IZBOR NAJBOLJIH ESEJA IZ KULTURE GOVORA II NA ODSJEKU ZA PREDŠKOLSKI ODGOJ (MAJ 2020)
    
Pedagoški fakultet Univerziteta u Sarajevu
Predmet: Kultura govora II
Predmetni nastavnik: prof. dr. Mirela Omerović
Datum pisanja: 4. 5. 2020. god. 

Tema: "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje" – Ivo Andrić

Antoneta Martić, II god., 4. svibnja 2020., Sarajevo

„Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje“

Ove riječi nobelovca i čovjeka od pera – književnika Ive Andrića kao da sumiraju naše živote u protekla dva mjeseca. Sve ono što smo mislili da nam je bitno oteto nam je. Izlasci, svakodnevna kava s prijateljima, kupovina, najnovija proljetna kolekcija iz „Zare“… Ispostavilo se da sve to nije neophodno za život. I to ne naučismo u školi, nego od jednog običnog virusa. 
Kako odrastamo, s našim iskustvom mijenja se i ljestvica životnih vrijednosti. Ponekad su za to potrebne godine, a ponekad trenutak u kojem nam neka situacija obilježi život i promijeni nas iznutra. Odjednom više ne govorimo o pojedinačnim životima, nego o cijelom čovječanstvu. Novonastala globalna pandemija kao da nas želi poučiti najdragocjenijoj vrijednosti danoj čovječanstvu – životu. Posljednjih godina kao da su se vrijednosti u svijetu, ali i u našim osobnim životima preokrenule. Spašavali smo životinje i davali im prednost pred čovjekom. Dokaz za to su eutanazije starijih osoba i pobačaji koji su učinjeni diljem svijeta. Toliki su umrli od hladnoće, a mi smo govorili o globalnom zagrijavanju. Toliki su umrli od gladi, a mi smo govorili o dijetama. Čistili smo rijeke, a izvori su ostali zagađeni. Čini se kao da smo puno toga promašili. Ne zato što to nije bilo potrebno, nego zato što to nije neophodno za istinsku sreću običnog, malog čovjeka. Pogođen virusom, svijetu je postao bitan čovjek i njegov život, a sve drugo je ostalo po strani. Nitko od nas nije bio svjestan i nije promišljao kako mu malo treba da bude istinski sretan. Obitelj, zdravlje i ljubav. Ono temeljno nam biva istrgnuto iz ruku. Naši najbliži ostaju daleko. Fizički daleko, ali nikad bliže srcu. Briga za vlastito zdravlje i zdravlje naših bližnjih iziskivala je nesvakidašnje žrtve – izoliranost, manjak komunikacije, ostajanje u samoći i osluškivanje vlastite tišine. Upravo nas je suočila sa samima sobom i poučila o istinskim razlozima sreće. Zahvalnost za kratki razgovor s majkom i ocem koji su daleko od nas, fotografija nećaka kako pišu zadaću, ispijanje jutarnje kave bez trčanja na posao, fakultet ili u školu. Ipak, bilo je potresno gledati kako se neki žrtvuju kako bih ja bila zdrava i zaštićena toplinom doma. I tada to nisam znala cijeniti jer sam sebično smatrala da su mi oduzeta prava koja sam uzimala zdravo za gotovo, kao i većinu toga u svome životu. Bio je to začarani krug u kojem se činilo kao da moja sebičnost i strah za vlastitu egzistenciju slavodobitno likuju. No, ipak, tišina je bila glasnija, čežnja za bližnjima i uobičajenim svakodnevnim sitnicama koje su me činile sretnom bivala je sve jača. I upravo me ona poučila o dubini Andrićevih bezvremenskih riječi. Jer čovjek je čovjek. Uvijek želi više i misli da zaslužuje više, a ne zna da zapravo ima sve što mu je potrebno da bude sretan. Bespotrebno komplicira svoj život trčeći za nedostižnim i nebitnim stvarima, zaboravljajući tako da živi za ono za što je istinski stvoren – da ljubi i bude ljubljen. 
Ako pogledamo istini u oči, imali smo sve što je potrebno da budemo sretni, ali u svojoj nezahvalnosti htjeli smo više. Bilo je potrebno da cijelo čovječanstvo bude stjerano u četiri zida, da se osjeti bespomoćno i uplašeno da bi naučilo cijeniti čovjeka i brinuti se za ljudski život. Nadam se da ću kad otvorim vrata svoga doma nakon pandemije, naučiti cijeniti dodir, osmijeh, lijepu riječ, sve one prijateljske šetnje i druženja koje sam nekoć odbijala jer sam mislila da zaslužujem odmor, vrijeme samo za sebe i radovati se povratku u studentske klupe, znajući da mi se netko raduje koliko i ja njemu. Jer život nije sitnica, ali je sačinjen od sitnica koje nas čine boljim i plemenitijim ljudima iako mi toga često nismo svjesni. 

Vasvija Šabić, II god. 

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje"

Često čujemo izreke "Sreću čine male stvari" ili "Sreća je u malim znacima pažnje", a možda se nekad i ne osvrćemo na to. Ustvari, to je činjenica koja prati svakoga od nas, samo ponekad, "zaluđeni" drugim idejama i ciljevima, zanemarujemo ono malo što nam znači bogatstvo. 
Sreću bih nazvala fenomenom koji u mnogo čemu određuje kvalitet čovjekovog života i za kojim svako od nas stremi. Nekako je sreća predmet razmišljanja ljudskog roda vijekovima unazad. To mogu potkrijepiti činjenicom da je traganje za srećom bila inspiracija mnogim pjesnicima i piscima, od davnina pa sve do danas. O njoj mudruju mislioci različitih filozofskih pravaca, često je neuhvatljiva i neobjašnjiva, ali ipak sreća i misao o njoj prisutne su u svakodnevnom životu “običnog” čovjeka.
Za sreću možemo reći da je stanje zasnovano na zadovoljstvu životnom situacijom u kojoj se nalazimo, koje je u tijesnoj vezi sa osjećajem ispunjenosti i uživanja. Ipak, sve i kada najjednostavnije iskažemo svoje mišljenje o tome šta je sreća i šta nas to čini sretnima, suočit ćemo se sa određenim poteškoćama, jer sreća je prilično subjektivan pojam. Ljudi najčešće sreću dovode u vezu sa dobrim zdravljem, uzvraćenom ljubavlju u bilo kojem smislu te riječi, zatim zadovoljavajućom materijalnom situacijom i sl. Mada, mislim da je ipak jasno da će nekoga zaista sretnim učiniti jedino ostvarenje u domenu porodičnih vrijednosti, dok će drugome biti važnije da ostvari uspješnu poslovnu karijeru, nekoga usrećuje život u soliteru velegrada, drugi će iskusiti spokoj i zadovoljstvo tek u mirnom životu u prirodi. Dok su jednoj osobi za sreću presudne stabilnost i sigurnost, za drugu su to sloboda i avantura... Kada razmišljam o vlastitim stanjima u kojima se nalazim, često razmišljam i o mnogobrojnim izrekama koje su stoljećima prije izgovorene, te sasvim sigurno ih potvrđujem: “Koliko ljudi, toliko ćudi”. Hoće li djelovati pretjerano ako kažem: “Koliko ljudi, toliko sreća”?
Šta li nam je potrebno da svako od nas osmisli da dozove u svoje nezgrapne ruke sreću i tu je zaustavi? Pitate li se i vi? Šta je sreća? Je li to ljubav, novac, djeca, posao, ljubav prema domovini? Jesu li to milioni na lotu? Je li nekome sreća znači da nahrani gladnog, pomogne starici, ustupi mjesto trudnici, ili da nekome učini neko zlo, pa bilo ono neprimjetno ili veliko? Iz svega ovoga sreća je za svakoga od nas varljiva.
Kada bih glasno trebala izgovoriti šta je to za mene sreća, ja bih najiskrenije, najglasnije izgovorila imenicu "majka". Zašto? Neizmjerno sam zahvalna Bogu jer mi ju je sačuvao, sačuvao od najgoreg i najtraumatičnijeg perioda u kojem smo se svi borili, a najviše ona, za svoju prvu ljubav, za njen rahatluk i mir, za njenog životnog saputnika, za njene i naše ruke koje štite, donose hljeb u kuću i olakšavaju majčin put da odgoji svoje troje djece i uputi na dostojanstven i pravi put. Kada smo svi zajedno tu borbu izgubili, da sačuvamo drugu polovicu temelja naše porodice, babu, mogu vam reći da se jedna ogromna sreća ugasila, odjednom izgubila, napustila nas, a mi smo sve četvero, ne znam kada, u kojem trenutku, udruženim snagama, međusobnoj pomoći i razumijevanjem, snagom ljubavi i ipak zahvalnosti Bogu na iskušenju (jer ko zna zašto je to bilo u tom trenutku dobro da se desi), krenuli u potragu za novim ciljevima, za novim rezultatima u školi na koje ćemo svi biti ponosni, za lijepim ponašanjem prema drugima, za poštivanjeem onoga što nam je pruženo i što imamo, za pravim vrijednostima, za upornošću, jednostavno za čuvanjem "odgoja" u koje je, sigurna sam, uloženo mnogo truda i strpljenja, koje nam je dato u amanet. Pa zar to nije sreća, ljudi? Ja zaista punim plućima udišem i osjećam sreću kad se svi ujutro probudimo zdravi, sreću kad svi u isto vrijeme ručamo, sreću kad nekome pomognem... Sreću jer imam tri najbolja prijatelja na svijetu, mamu, brata i sestru, to je moja porodica. Sretna sam jer nismo gladni, jer nismo „gladni“ u materijalnom smislu, jer imamo krov nad glavom, jer svako svaki dan obavlja podjednako zadatke u kućanstvu i avliji, sretna sam jer niko nikome nije rekao „ne mogu“ i „neću“. 
Priznajem, sreće nikad nije dosta, jedna doza sreće vapi za ovom drugom. Ali vjerujte mi, ne treba uopće razmišljati i tražiti način i predmet da učinimo nekoga sretnim ili da mi sami budemo sretni. Sreća je svuda oko nas, cijenimo je. Tek kada nešto izgubimo, kada nekoga povrijedimo, kada se pomjeri jedan dio slagalice našeg života, žalimo, ali tada je kasno. "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje." Je li tako?
Trenutno stanje koje nas je zadesilo itekako me tjera da razmišljam o sreći. Mogu vam reći da sam već nakon sedam dana emitovanja monotonih medijskih vijesti prestala da pratim. COVID19 nazvala sam jednim ogromnim psihološkim testom za cijelo čovječanstvo, bez obzira je li on dio političkih priča ili kako već stotinu drugih varijanti govori. To je test koji je konačno za svakog čovjeka koji hodi planetom Zemljom jednak, da sjedne, da razmisli, da shvati određene stvari, da konačno primijeni. Kakvi smo to ljudi postali? Kada neko u nečemu uspije – ne valja. Kada neko napravi dobar projekat – ne valja. Neko ko još nije spoznao sreću, a i dalje smišlja kako će nekoga drugog oštetiti! Jednostavno, od kojeg god pitanja, situacije, ideje razumnog bića, čovjeka počelo, nešto nedostaje, nešto nije dobro. 
Mislim da u  cijeloj situaciji u svijetu koja vlada i bez virusa: krize, ratovi, glad, pohlepa, zavist... jedan od glavnih nedostataka kod ljudi upravo je odsustvo osjećaja ljubavi, zadovoljstva, blagosti i sreće. Nismo bili zadovoljni javnim prijevozom, sada jedva čekamo da se vozimo, nismo bili zadovoljni uslovima u odgojno-obrazovnim ustanovama, sada jedva čekamo povratak, i još hiljadu i jedan razlog. Ne trebamo tražiti izgovor da je u nekoj drugoj državi bolje, da u nekoj državi na drugoj strani Zemlje ima sreće. Sigurna sam, uslovi za život u nekim drugim zemljama još su gori. Svako od nas treba početi od sebe, promijeniti loše navike koje su nas zaslijepile, posvetiti se više svojim porodicama, svojoj djeci, posvetiti se svim blagodatima prirode koju nam je Bog poslao, posvetiti se onome za šta osjećamo da je dobro za nas i za ljude oko nas, i eto je, tu je sreća. Budite zahvalni, zadovoljni i volite.
Ljudi mnogo vole da imaju, ali ne umiju da žive od onoga što imaju. Ništa što imamo ne može nas učiniti tako sretnim koliko nas može učiniti nesretnim ono što nemamo. Uživajmo i proživimo svaki dan koji nam je Bog podario. U dosadašnjim iskustvima koje sam doživjela, iskušenjima i raznim životnim situacijama uspjela sam da se podignem jača i snažnija, samouvjerenija i odlučnija da ostvarim svoje snove, eto, i to je sreća.
I da! Zatvorite vrata ovoj pandemiji, barem tako što ćete iz nje izaći bolji, strpljivi ljudi, koji cijene sve blagodati života.

Arnela Mujkanović, II god., 4. 5. 2020. god.

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje"

Sreća je tema koja inspirira ozbiljne rasprave iz psihologije i filozofije, književna djela, dječije i pjesme za odrasle, povod je za razgovor. Da li je u onom svakidašnjem „Kako si?” implicirano i pitanje „Jesi li sretan?”? Ako sam dobro, onda sam i sretan. A šta je to dobro? I kada sam dobro? Jedan od pokazatelja sreće i zadovoljstva je svakako osmijeh, neusiljen i iskren. Vidjet ćemo ga na bebinom licu dok mimikrijom oponaša stanje svojih roditelja. Vidjet ćemo ga i na licu čovjeka koji se nalazi na zalasku života i kojemu je možda najveća sreća gledati upravo tu bebu, moguće i unuka, ili jednostavno jedno novo biće neopterećeno teretom prošlosti, vjesnika ljepše budućnosti.

Stanje sreće je individualno, ali istovremeno i univerzalno. Individualne težnje ka postizanju sreće dolaze do izražaja u vremenu konformizma. Tada one mogu nadvladati ono univerzalno, koje je uglavnom skromno. Mogu ga potisnuti i isplivati kao nezasite aždahe, tražeći uvijek više i uvijek bolje dok se ne rasprše u bespuću nezasitosti. Težnja za srećom postaje Sizifov posao, perpetuum mobile, koji se nikad ne zaustavlja i nikad ne postiže konačni cilj. Moguće je, jer i ne postoji. Moguće je, i vjerovatno, jer je zaboravljen i potisnut. Stanja krize poput ovog trenutnog su možda, pored svih negativnosti koje nose, i prilike za propitivanje upravo tih ciljeva, prilika za prisjećanje na njih i oživljavanje istinskih vrijednosti koje mogu doprinijeti sreći. Jedna od pozitivnih strana ove krize je prilika da promislimo o životu (i sreći), da reorganiziramo naše misli i postupke kako na globalnom tako i na lokalnom i individualnom nivou. Postoji šansa da stvorimo svijest o ograničenoj ulozi koju igramo na ovoj planeti i prihvatimo da stvari ne mogu biti uvijek onakve kakve želimo. Bez obzira koliko planirali i organizirali, koliko velika očekivanja inače imali, mi nemamo kontrolu. I upravo ovo nudi šansu da se oslobodimo lažnog osjećaja potpune kontrole, pa i kontrole nad vlastitom srećom. Čovjek je prisiljen da prihvati situaciju i da postane skromniji. Pruža mu se prilika da nadvlada egoistične porive koje nameće neoliberalno kapitalističko društvo, da se poveže i pomogne drugome. Solidarnost i njene konsekvence mogu biti izvor sreće, jer svi smo u ovome skupa. Svima nam je sada najbitnije zdravlje, naše i naših bližih, kao i opstanak vrste. Nesretni smo jer smo izgubili slobodu, sretni smo što je planeta čistija. Nesretni smo jer susjedi nemaju posao, ali smo sretni što možemo pomoći. Nesretni smo jer je neizvjesno, ali smo sretni što smo živi. 

U doba krize čovjek može pokušati shvatiti trivijalnost i apsurdnost stalnog produciranja želje koji konformizam potiče. Moguće je preispitati istinske vrijednosti i ono što zaista ima potencijal da nas učini sretnim. Najčešće je to samo jedan osmijeh i pitanje – „Kako si?”.