Ekipa portala “Index” posjetila je Univerzitetski tele-informatički centar UNSA u kojem radi pet mladih programerki
Uspješne programerke iz Sarajeva: Temelj našeg tima su dobra komunikacija i ogranizacija
Razvojem novih tehnologija, programiranje je postalo sve popularnije, a programeri su iz dana u dan sve traženiji na tržištu rada. Iako ovo zanimanje mnogi doživljavaju striktno “muškim”, manje je poznata činjenica da je prvi programer bila zapravo žena, a zvala se Augusta Ada Byron Lovelace.
Ekipa portala “Index” posjetila je Univerzitetski tele-informatički centar UNSA u kojem radi pet mladih programerki. Meliha Kurtagić (25), Lejla Bakija (25), Ena Ahmetbegović (25), Iman Bekkaye (24) i Aiša Gadžo – Ajkunić (27) završile su prvi ciklus studija na Odsjeku za matematiku, smjer Teorijska kompjuterska nauka Prirodno – matematičkog fakulteta UNSA, nakon kojeg su stekle zvanje bachelora matematike – softversko inženjerstvo.
Sa ovom mladom ekipom smo razgovarali i o ostanku u BiH, a kako su nam kazale, shvataju poziciju mladih koji zbog, nažalost, česte situacije u kojoj nisu u mogućnosti naći posao u struci odlučuju napustiti BiH. Međutim, iako su neke od njih imale priliku da odu vani, odlučile su ostati.
Zahvaljujući svom znanju i radu, dobile su priliku za rad na Univerzitetu u Sarajevu, gdje trenutno rade na projektima koji su od velikog značaja za UNSA, ali i Kanton Sarajevo.
Ostanak u BiH smatraju dodatnim izazovom, jer kako kažu, cilj im je pokušati ostvariti uspjeh i time doprinijeti razvoju i boljitku naše domovine.
– Upravo bi mi mladi trebali biti pokretači nekih promjena ili barem inicijativa za promjene, a kasnije i nosioci tih promjena. Prostora za napredak sigurno ima dovoljno, a zajedničkim snagama i radom to sigurno možemo i postići – naglasile su.
Da li je ovo Vaše prvo radno iskustvo?
Meliha Kurtagić: Posao programera u UTIC-u je moje prvo radno iskustvo. Također, predavala sam na ljetnoj školi programiranja “Coder Dojo” u organizaciji Bit alijanse.
Aiša Gadžo – Ajkunić: Posao u UTIC-u jeste moje prvo radno iskustvo, ali pored toga radila sam i za nekoliko organizacija kao web developer i web dizajner u okviru čega sam pravila i dizajnirala njihove web stranice.
Lejla Bakija: Posao u UTIC-u nije bilo moje prvo radno iskustvo. Prije toga bila sam angažovana u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji kao profesorica matematike i voditeljica Kluba matematike u okviru kojeg sam spremala najuspješnije učenike za takmičenja na svim nivoima u BiH. Također, predavala sam na ljetnoj školi programiranja “Coder Dojo” u organizaciji Bit alijanse.
Ena Ahmetbegović: Svoje prvo radno iskustvo stekla sam u jednoj softverskoj kompaniji (Datasoft), gdje sam obavila studentsku praksu. Također, predavala sam na ljetnoj školi programiranja “Coder Dojo” u organizaciji Bit alijanse.
Iman Bekkaye: Posao programera u UTIC-u je moje prvo radno iskustvo. Također, predavala sam na ljetnoj školi programiranja “Coder Dojo” u organizaciji Bit alijanse, školi programiranja u organizaciji Logosoft-a i u osnovnoj školi predavala sam na sekciji robotike (STEM).
Pitali smo ih kako su izgledali njihovi “prvi koraci” u ovom poslu, a ono što su posebno naglasile je pomoć koju pružaju jedna drugoj u trenucima povećanog obima posla, tako da svaka od njih ima priliku raditi na raznim sistemima i dijelovima tih sistema, te na taj način naučiti nešto novo i proširiti znanje.
– Prvi koraci nisu bili baš lahki, jer nismo imale neku utabanu stazu i put za koji smo znale da trebamo pratiti obzirom da projekti na kojima smo angažovane radile smo od samog početka. To je jedna od stvari koju volimo istaknuti, sistemi koje trenutno koristi UNSA u potpunosti su domaći proizvod i na svakom su u manjoj ili većoj mjeri bili angažovani studenti i zaposlenici UNSA – kazale su i dodale kako je svaka poteškoća na koju su nailazile bila zapravo izazov koji su savladale uz želju da urade nešto što je od koristi društvu i u mnogome olakšava određene procese na Univerzitetu u Sarajevu.
Sami kreiramo prilike
Mnogi od poslova na kojima su radile su bili na volonterskoj osnovi, a neki se nisu ticali njihove struke. Međutim, kako su kazale, nijednog trenutka nisu oklijevale da prihvate da rade i na taj način stiču iskustva i vještine koji su im kasnije bili referenca u biografijama i ono što ih je izdvojilo u odnosu na ostale.
– Ovo bismo svakako preporučile svim mladim ljudima iz BiH, da iskoriste svaku moguću priliku koja im se pruža, te da se nekada odvaže i na to da neke prilike sami kreiraju, jer se sve to na kraju zaista isplati – poručile su.
Dinamičan posao
Za programiranje su se odlučile jer je riječ o poslu koji je veoma dinamičan, ali i zbog mogućnosti učenja novih stvari, a s kojima se neminovno susreću prilikom rada na određenim projektima.
– Svakodnevno se susrećemo sa novim zadacima/problemima koje je potrebno riješiti, tehnologije se mijenjanju, sistemi nadograđuju, te samim tim i izazovi rastu. Uzimajući ovo u obzir rijetko se desi da neki dan liči na prethodni, te samim tim ni monotonija na poslu nije moguća.
Sve osim kolegice Lejle imale smo u planu bavljenje programiranjem od samog početka, dok je Lejla željela raditi kao profesorica matematike i/ili informatike jer je uvijek voljela rad sa djecom. Međutim, tokom studija, kroz razne prilike je spoznala prethodno navedene razloge te se zbog toga ipak odlučila za promjenu cilja i profesije – rekla nam je Meliha Kurtagić.
Na kraju razgovora su kazale da uvijek imaju na umu da su komunikacija i dobra organizacija jako važni, što predstavlja i temelj njihovog tima, ali i prijateljstva koje su razvile radom na zajedničkim projektima i poslovima.
Preuzeto sa portala Index.ba (Piše:Adela Kukić)
