Intervju za Klix.ba | Edmond Offermann je veliki donator BiH i među zaslužnima za saradnju velikog CERN-a i UNSA
Porodica naučnika Edmonda Offermanna je veliki donator Bosni i Hercegovini, prije svega u njenom naučnom i obrazovnom razvoju. Posljednji veliki naučni projekat na kojem radi bio je povod za intervju sa njim.
Ovaj Nizozemac je fizičar koji je bio i član Evropskog vijeća za nuklearna istraživanja (CERN), radeći na analizi podataka u pronalaženju Higsove čestice. CERN je najveći laboratorij na svijetu kojem je cilj bio i pronalazak spomenute čestice ili kako je još nazivaju "Božja čestica".
Njegova supruga, Sarajka, Maja je također fizičar, što objašnjava izrazitu povezanost Edmonda i Bosne i Hercegovine. Offermannovi su najzaslužniji za rekonstrukciju Trebevićke žičare, a ističu se i po donacijama za razvoj obrazovanja. Posebno su velike njihove donacije za razvoj fizike na Univerzitetu Sarajevo (UNSA).
U intervjuu za Klix.ba govorio je o situaciji u Bosni i Hercegovini, visokom obrazovanju i velikom naučnom projektu koji u središte stavlja Sarajevski univerzitet, kao i o Trebeviću.
U ranijim intervjuima ste isticali da ste Bosnu i Hercegovinu posjećivali prije rata. Iz vaše perspektive, da li je Bosna i Hercegovina bolja država sada ili je to bila prije rata? Mnogi građani smatraju da je bila bolja prije rata.
Posljednju konstataciju stavimo u perspektivu. Vjerovatno dijete do deset godina starosti nije doživjelo društvo u svim njegovim dimenzijama i ne može porediti prije i poslije.
Rat je počeo prije 32 godine, prosječna starost bh. stanovništva je 42 godine, tako da 50 posto stanovništva ne može suditi na osnovu činjenica. Preostalih 50 posto stari i prošlost vidi kao boljom.
Koliko se u Bosni i Hercegovini taj osjećaj da je prošlost bolja razlikuje od istog tog osjećanja u zemljama poput Nizozemske ili Sjedinjenih Američkih Država? Naravno da je odgovor veoma sterilan, ali zar nije pitanje za iste te građane šta namjeravaju poduzeti po tom pitanju.
Jugoslaviju sam prvi put posjetio u decembru 1988. i poslije toga sam imao još tri posjete prije nego što je počeo agresorski rat, tako da me stavite u kategoriju desetogodišnjaka.
Kao pojedinac ste veliki donator Bosni i Hercegovini i veoma smo vam zahvalni na tome. Međutim, nije mali broj Bosanaca i Hercegovaca koji smatraju da su donacije općenito, 30 godina poslije rata, odraz siromašne i disfunkcionalne države. Da li ste saglasni s tim?
Prvo mi dopustite da ovo pitanje stavim pod svjetlo mog doprinosa Univerzitetu Sarajevo (UNSA), posebno odsjeku za fiziku. Ne, nisam saglasan. Gdje je akademska tradicija Bosne i Hercegovine u fundamentalnom istraživanju? Gdje je po tom pitanju bila prije rata?
Ako je vaš odgovor inžinjerinska kompanija Energoinvest, onda potvrđujete moju tezu. Disfunkcionalna država je definitivno jedna od otežavajućih okolnosti, ali nedostaju drugi dijelovi slagalice.
Podsticaji izvana su neophodni kako bi se situacija poboljšala i da se pokaže put prema naprijed. Iskustva i kompetencije po ovom pitanju ne postoje u političkom establišmentu.
Što se tiče Trebevićke žičare, u normalnim okolnostima ovaj segment javnog prijevoza trebala je obnoviti lokalna vlast, ali su i u ovom slučaju bili potrebni podsticaji izvana.
Problemi su bili od bespravne gradnje na trasi stare žičare, preko nepostojanja zvaničnih propisa za žičaru do "ponovnog korištenja" donje stanice žičare kao štamparije za potrebe javnog prijevoza. Bila je potrebna jedna osoba sa dubokim vezama u svijetu žičara i vrlo ambiciozan mlad gradonačelnik da se raspetlja nekoliko Gordijevih čvorova.
Poručili ste da je potrebno da se Bosna i Hercegovina ujedini kao društvo kako bi se progres ostvario. No, pojedini ljudi su mišljenja da je teško očekivati društveno ujedinjenje u državi koja je prošla kroz težak rat. To je ono što primorava na razmišlja. Kako komentarišete ovaj stav?
Potpuno razumijem i poštujem stav onih koji su patili tokom agresije i zvjerstava. Međutim, oni koji su rođeni poslije rata bi se trebali pomiriti i krenuti naprijed.
Naravno da razumijem problem onih koji i dalje moraju živjeti među počiniteljima zločina. Međunarodna zajednica očigledno nije voljna da ispravi tu situaciju, ali šta je alternativa - staviti natpis na aerodromu: "Posljednji koji ode neka ugasi svjetlo"?
Da li postoji išta u čemu visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini može biti konkurentno visokom obrazovanju na Zapadu ili je i dalje u svemu daleko od Zapada?
Najveći kapital Bosne i Hercegovine je ljudski kapital. Napravite im odgovarajuće uslove, uspjet će i stići će vas u jednoj generaciji. Nažalost, bilo je samo pitanje kada će se jedan važan stub demokratije - umjetnost i nauka naći pod političkim pritiskom.
Akademska zvanja se tretiraju kao roba, a cijena robe je određena odnosom ponude i potražnje. S obzirom na to da je tržište učinkovito, učesnici na tržištu će se prilagoditi tome. Tržišne intervencije se kreću od prilično bezopasnih mjera do potpunog urušavanja temelja sistema.
Možda bismo osnivanje privatnog univerziteta na kojem se izučava "top 10" pitanja mogli smatrati neuspjelim pokušajem uspostavljanja akademske discipline. No, davanje akademskih zvanja onima koji se uopće nisu školovali u datoj ustanovi, koji nisu radili na istraživanju, koji nisu položili ispit trebalo bi se smatrati krivičnom djelu prema akademskom sistemu.
Akademski sistem se treba očistiti od onih koji su učestvovali u takvim radnjama. To nećete učiniti iz osvete, već da biste dali kredibilitet onima koji su ispravno krenuli na akademskom putu. Dozvolite mi da naglasim da akademski radnici imaju prava sredstva za to, ali ih pravosuđe nema. Nekoliko je mjere potrebno primijeniti ako već nisu:
I master i doktorske disertacije trebaju biti objavljene u digitalnoj formi i dostupne široj javnosti;
Doktorske disertacije treba pisati na engleskom jeziku, čime bi bile lako dostupne širom svijeta;
U svim komisijama za doktorske disertacije bi trebao biti najmanje jedan član univerziteta izvan Bosne i Hercegovine.
Svi članovi akademske zajednice bi trebali redovno objavljivati svoja istraživanja. Kao naučnici težimo znanju. Poboljšanje naše baze znanja bez kritike kolega ne može se smatrati optimalnim putem. Panel diskusije ne mogu se smatrati vrstom publikacije.
Možete li objasniti projekte na kojima trenutno radite za razvoj fizike u Bosni i Hercegovini, posebno na onima koji su povezani sa doktorskim studijima i istraživanju?
Projekti koji se provode sa odsjekom za fiziku su vrlo ambiciozni. Kao i kod svakog inovativnog projekta, definitivno je moguć neuspjeh, tako je da je potrebno pronaći put prema naprijed. Riječ je o višedecenijskom maratonu, a ne sprintu. Pomoći ću u pokretanju projekata, ali najvjerovatnije neću vidjeti sve plodove rada.
Cilj je osigurati nedostajući dio slagalice, stvarajući vezu između akademskog istraživanja i industrije. Zbog toga se osniva doktorski program eksperimentalne fizike. Ukazalo se nekoliko divnih prilika i put prema naprijed je bio kristalno jasan. Uspostavit će se laboratorija za konstruisanje i istraživanje izvora čestica teških jona. Da objasnim kako sam došlo do toga i da istaknem primjer kako se mogu prevazići opstrukcije političara.
Preko kolegice iz CERN-a Yiotae Foka zapazio sam da Evropa negdje na jugoistoku kontinenta želi uspostaviti centar za radioterapiju sa snopovima čestica teških jona umjesto konvencionalnih snopova gama zraka.
Ovo je ogroman poduhvat za koji će biti potrebne godine planiranja i saradnja više država. Neposredni ishod je bio predvidljiv kao izlazak Sunca, a to je beskonačno politikantstvo država o tome gdje će se taj centar nalaziti.
Pregovarači jedva da razumiju implikacije ovog projekta, ali dosadašnje odluke i osigurani novac su zadovoljavajući. U međuvremenu se shvatilo da nedostaje ključni sporazum za učešće u ovom projektu, a to je sporazum između CERN-a i Bosne i Hercegovine.
CERN je Ministarstvu vanjskih poslova dostavio sporazum koji je mjesecima skupljao prašinu u ladicama. Potpisivanjem ovog dokumenta osnažile bi se veze sa zapadnom Evropom i jasno je koje snage su to blokirale.
No, CERN-ovom intervencijom i brzom reakcijom rektora UNSA-e Rifata Škrijelja preuzeta je uloga države, potpisan je sporazum između CERN-a i UNSA. Nekoliko mjeseci kasnije, sada i ne toliko relevantan sporazum potpisala je i država.
Pošto sam radio u mnogim akceleratorima, znam da je jedna komponenta ključna za njihov rad, a to je injektor. To nije samo prvi dio stroja, već će njegove performanse odrediti kvalitet cijele operacije.
Zbog toga se sa rektorom UNSA-e odlučilo da se u Kampusu napravi laboratorij za razvoj jonskih izvora i da se odredi viši naučnik za ovaj projekat. UNSA je ovim postala kredibilna u razvoju budućeg radijacijskog postrojanja, dok su se druge države još prepirale oko njegove buduće lokacije.
Svaka laboratorija obično radi sa diplomiranim studentima koji su pod nadzorom višeg osoblja. Diplomiranom studentu će otprilike biti potrebno pet godina za vlastito istraživanje. Većina njih će nakon odbrane teze biti u industriji, a mali dio će ostati u akademskim krugovima.
Ovakav model je ključni pokretač inovacija u istraživačkim laboratorijama, stalno stvarajući mlade motivirane talente. To jednostavno nije moguće u Bosni i Hercegovini zbog radnog zakonodavstva kojim se poslodavci primoravaju da nakon tri godine osiguraju stalno zaposlenje.
Jedna od posljedica toga jeste da UNSA ima više profesora nego asistenata, baš kao što je ruska vojska imala više oficira nego vojnika. Srećom, bivši premijer (Kantona Sarajevo) Edin Forto je shvatio problem i promijenio zakonodavstvo. Pretpostavljam da se isplati otvoriti horizonte školovanjem izvan zemlje.
Posljednja, ali ne i najmanje važna prepreka bila je kako Univerzitetu donirati novac kroz projekat. Sve kupovine javnih institucija u Bosni i Hercegovini moraju proći kroz tender. U ovom slučaju je planirana kupovina instrumenata pri kojoj tender ne bi imao smisla i definitivno bi se izgubila godina dana u planiranju.
Rješenje je bilo da se novac donira jednoj dobrotvornoj organizaciji u Bosni i Hercegovini, da nabavi opremu i da je donira Univerzitetu. Dozvolite da ovom prilikom zahvalim izvršnom direktoru Centra za obrazovne inicijative Step by Step Nedimu Krajišniku i fondaciji Georgea Sorosa za učinkovitu realizaciju ovog plana.
Time je postavljen temelj za budući projekat, ali su i nakon toga nedostajale dvije važne komponente - stalni priliv motivisanih studenata i obrazac povezivanja akademskog istraživanja sa industrijom.
Posljednji problem je riješen uključivanjem slovenačke kompanije CosyLab koja je svjetski lider u isporuci softvera i hardvera za postrojenja poput akceleratora i nuklearnih postrojenja, a to su pokrenuli akademski radnici. Ugovore o saradnji potpisuju CERN, UNSA i CosyLab.
Za prvo pitanje bile su potrebne drastičnije mjere. Odsjek za fiziku, koji bi trebao biti dragulj u kruni svakog univerziteta, bio je u teškoj situaciji zbog višedecenijskog neulaganja u opremu.
Sa akademskim osobljem je napravljen plan mjera potrebnih da se vrati kurs. Plan je podrazumijevao potpuni remont objekata i nabavku najsavremenije opreme, poput elektronskog mikroskopa i difrakcije rendgenskih zraka. Ukratko, ovaj objekat sada ima standarde kao laboratorij u Zapadnoj Evropi te je privlačan novim studentima.
Laboratorija je sprema za istraživanje izvora jona i vrlo brzo će naručiti svoj prvi izvor. Prvo će biti isporučen CERN-u te će nakon puštanja u rad biti podešen za elemente akceleratora. Sve to pod vodstvom fizičara sa UNSA-e. Sljedeći korak bi bio ugradnja akceleratorskih šupljina koje značajno povećavaju energiju jona.
Kao što je ranije rečeno, ambiciozni istraživački projekti mogu imati zastoje, posebno oni koji podrazumijevaju veliku saradnju. U ovom slučaju je bio rizik da evropska inicijativa propadne zbog toga što države ne ispunjavaju svoja obećanja. Naš plan B jeste da koristimo izvor jona i elemente akceleratora za stvaranje nuklearnog izotopa u Kampusu UNSA, isporučujući radioizotope za liječenje od raka.
Poznato je da biznismeni u razvijenim državama na različite načine podržavaju naučni razvoj. Da li to prepoznajete u Bosni i Hercegovini?
Ne znam za bilo kojeg poduzetnika u Bosni i Hercegovini, ali sam siguran da je riječ o mojem neznanju.
Jednom prilikom ste kazali da je potrebno obogatiti sadržaj na Trebeviću. Da li je od tada išta urađeno po tom pitanju?
Pitajte sebe koliko puta neko pokuca na vrata u Sarajevu, neko sa bogatim iskustvom u finansijama, razvoju nekretnina, posjedovanjem nekoliko hotela u Švicarskoj, udjelom u švicarskom sektoru žičara, godinama rada u turizmu. Da, tačno, ne toliko često.
Da ne okolišam. Pohlepa je bila prevelika, a građani previše lakovjerni. Gledajući u planinu nisam zadovoljan razvojem situacije, ali to je problem za građane.
Razgovarao: Benjamin Redžić
* Tekst je, uz saglasnost, u cijelosti preuzet sa portala Klix.ba:
