Održan 45. međunarodni simpozij profesora filozofije i teologije

Od 13. do 15. travnja 2023. godine održan je 45. međunarodni simpozij profesora filozofije i teologije u Trakošćanu. Temu “Spasenje u suvremenom kontekstu” izložilo je četrnaest predavača iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Austrije.

Simpozij su organizirali Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Grazu, Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Sarajevu i Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

Simpozij je otvorio dekan Katoličkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Josip Šimunović, a u uvodnom dijelu pozdravnu riječ u ime organizatora uputili su i dekan Teološkog fakulteta u Ljubljani prof. dr. sc. Janez Vodičar, zatim prof. dr. sc. Christoph Heil s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Grazu, prodekan za znanost Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu doc. dr. sc. Josip Knežević, v.d. prodekana za znanost Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku izv. prof. dr. sc. Šimo Šokčević, te rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić.

Filozofska i teološka perspektiva teme spasenja obogaćena je brojnim raspravama što uključuje prije otvaranje pitanja, nego davanje brzih i gotovih odgovora. U svjetlu prirodnih ljepota Trakošćana i u sjeni dvorca Drašković, sudionici simpozija su osvijestili važnost i kompleksnost kako razumijevanja tako i govora o spasenju danas. U svjetlu biblijske objave kršćanska vjera snažno ističe da ne spašavamo sami sebe, već je Bog pokretač i voditelj povijesti našega spasenja. Sam Bog povijest spasenja dovodi do vrhunca koji se ostvaruje na križu. Vazmeno otajstvo je ispunjenje Božjeg obećanja i stoga je radosna vijest spasenja za svakog čovjeka. Kako o tome spasenju progovoriti danas i što ono znači unutar konkretnih društvenih kretanja i ljudskih života, tema je kojom su sudionici ovog simpozija bili zahvaćeni i u zajedništvu nastojali dati smjernice za moguće daljnje istraživanje.

Prvi dio simpozija (14. travnja) u prijepodnevnom dijelu predavanja je održalo pet izlagača. Prvo predavanje je održala doc. dr. sc. Mateja Pevec Rozman s Teološkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani suočivši u njemu razvoj različitih filozofskih perspektiva pitanja o Bogu, pri čemu se usredotočila na Prosvjetiteljstvo kako dolazi do postupno sve izraženijeg razdvajanja pitanja Boga od obzorja problema suvremenog čovjeka. Naglašavanjem racionalnog aspekta mišljenja u Prosvjetiteljstvu dolazi do paradoksalnog odbacivanja hipoteze Boga, premda je pitanje Boga počevši od Aristotela najautentičnije pitanje kako za filozofiju tako i za teologiju.

Drugo predavanje održala je prof. dr. sc. Sibylle Trawöger s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Grazu, a okosnica njene teme bilo je promišljanje o molitvi u suvremenom vremenu iz sociološke perspektive. Vrijeme brzog stila života i užurbanosti utječe na pojedince i samo društvo. Stoga se osjeća velika potreba za kontemplacijom i tišinom. Kršćanska molitva pak treba donijeti sadržaj toj praksi, kako ne bi bila riječ tek o jednom vidu reakcije na poteškoće suvremenog vremena.

Izv. prof. dr. sc. Dubravko Turalija s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu promišljao je u svom izlaganju o čistilištu kao putu spasenja. Iako je čistilište predmet mnogih rasprava, prema Isusovim riječima, sve dok mislimo o grijehu još uvijek smo grešni. Stoga smo, smatra izv. prof. Turalija, potrebni čistilišta kao mjesta ozdravljenja od grešnih tendencija. Težište predavanja je bilo prikaz šeola kao puta spasenja u teologiji Starog zavjeta te analiza koja je iz toga vodila prema razvoju novozavjetne teologije pakla i raja.

O spasenju kao oslobođenju u Pavlovoj poslanici Galaćanima predavanje je održao prof. dr. sc. Christoph Heil, predstojnik Instituta za Novi zavjet Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Grazu. Profesor Heil je naglasio da je oslobođenje kao izraz spasenja jedna od Pavlovih omiljenih metafora. Stoga je Pavlova teologija u najdubljem smislu ‘teologija oslobođenja’. Ovakvo stajalište se nakon Prosvjetiteljstva smatralo problematičnim zbog toga što termin oslobođenje više nema religiozne konotacije. To svakako treba imati u vidu, ali se ne smije zbog toga odbaciti niti suvremenu interpretaciju Pavlova razumijevanja spasenja kao oslobođenja.

Zadnje predavanje u prijepodnevnom dijelu iznijela je doc. dr. sc. Iva Mršić Felbar koja je prikazala neka suvremena istraživanja i perspektive govora o spasenju kroz kristološke i eshatološke koncepte. Potreba za otkupljenjem i spasenjem je osobito značajna u suvremenom kontekstu kada se pokazuje snažna borba i muka pojedinaca u potrazi za ravnotežom. U tom smislu, otkupiteljska poruka nade i otajstva uskrsnuća tijela, zajedno s potencijalom slobode koju biblijsko otkupljenje nudi, pruža ujedno i točku polazišta u razumijevanju potencijala za duhovni razvoj i bliskiji odnos s Bogom otkupiteljem.

Nakon odslušanih predavanja razvila se rasprava o svim iznesenim tezama.

Nakon ručka, odmora i posjeta dvoru Drašković, uslijedio je drugi, poslijepodnevni dio simpozija na kojem su održana četiri predavanja.

Prva predavačica drugog dijela simpozija bila je izv. prof. dr. sc. Andrea Filić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu promišljajući o teologiji sv. Ireneja koja je soteriološki usmjerena, a unutar koje ljudska osoba ima posebno mjesto. Naglasivši i druge dimenzije koje je sv. Irenej teološki razvijao, prof. Filić je osvijetlila njegovu refleksiju kao mogući temelj ili polazišnu točku za suvremeno promišljanje spasenja.

Druga predavačica bila je prof. dr. sc. Martina Bär s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Grazu koja je o spasenju promišljala iz konteksta ‘društva singularnosti’ – termin koji je iznjedrio poznati sociolog Andreas Reckwitz. Riječ je o tome da se individualizam u toj mjeri zaoštrio stavljajući pritisak na pojedince da njihov život mora biti izvanredan i poseban. Takvo stanje potvrđuju i društvene mreže. Kada čovjek ne uspijeva slijediti ove standarde zapada u krizu. U tom kontekstu kršćanska poruka otkupljenja ima što za reći, no treba je moći aktualizirati u skladu sa spomenutim promjenama kako bi bila razumljiva današnjem čovjeku kao trenutak milosti.

Treći predavač poslijepodnevnog dijela izv. prof. dr. sc. Davor Vuković s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta u Osijeku predstavio je neke od teoloških misli pape Benedikta XVI. s obzirom na odnos kršćanstva i drugih religija. Prof. Vuković je naglasio neka od pitanja koja se nalaze u Benediktovoj misli, kao što je pitanje biti religije, u kojem su odnosu i zahtjevu kršćanski navještaj i dijalog, koja je spasenjska vrijednost i značenje religija. Vodeći se analizom posljednjih Benediktovih spisa, koji se mogu smatrati i njegovom duhovnom oporukom, prof. Vuković primjećuje da je papa Benedikt postupno modificirao i razvijao svoju misao o spomenutim temama te kako se u konačnici može vidjeti kako je okosnica Benediktova stava svediva na tvrdnju da izvan Isusa Krista nema spasenja kao i da sve religije svoje ispunjenje nalaze u kršćanstvu.

Posljednji predavač drugog poslijepodnevnog dijela simpozija bio je izv. prof. dr. sc. Mario Bernadić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu, a u svojem je izlaganju približio kakvu se figuru spasitelja može naći u djelima poznatog psihologa Carla Gustava Junga. Predavač je istaknuo kako je C. G. Jung bio blizak kršćanskom gnosticizmu, naglašavajući da od ovoga svijeta ne treba pobjeći, nego ga proživjeti u svoj njegovoj dramatičnoj punini. Paralela koju Jung povlači je da čovjek pronalazi u sebi ono neuništivo tek kad se izlaže uništenju. Tu Jung prije svega prepoznaje lik Krista Spasitelja, a onda i svakog čovjeka. Na tom tragu slijedi uvid da nas društvene vođe žele spasiti od nevolja individualnosti dok se duhovni vođe okreću biti, odnosno rastu osobne i ljudske zrelosti. Živom raspravom zaključen je prvi radni dan simpozija.

Treći dio simpozija (15. travnja) uključivao je pet predavanja na temu spasenja u suvremenom kontekstu. Prvi predavač prof. dr. sc. Nenad Polgar s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Grazu istaknuo je dvije premise kao polazište svoga promišljanja. Prva premisa uključuje da se pojam moralnog dobra nužno odnosi na ljudsko dobro i druga je da milost pretpostavlja narav. Ove dvije premise također uključuju odnos između pojma spasenja i pojma blagostanja. Ovdje je također važno istaknuti predavačevu naznaku da se prvi pojam ne može misliti bez drugoga ili na njegovu štetu. To potpuno odvajanje dvaju pojmova je opasnost, kako je istaknuo prof. Polgar, da se teologiju učini irelevantnom. Pojam spasenja i pojam blagostanja treba ponovno zauzeti ispravno mjesto u suvremenom teološkom promišljanju. Prof. Polgar je početne premise približio primijenivši ih na tri primjera: primjerom ponašanja i stava izazvanih pandemijom koronavirusa, pitanjem odnosa i stava prema homoseksualnosti te pojma intrinzičnog zla. Temeljna poteškoća je ako se pojmovi spasenja i blagostanja, naravi i milosti stope u jedno i reduciraju na jednu od stvarnosti.

Drugo predavanje trećeg dijela simpozija održao je dr. sc. Ante Bekavac s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, postavljajući temeljno pitanje: Može li čovjek biti spašen bez Boga? Nakon kratke analize o čovjeku suvremenog društva, njegovu individualizmu i zaokupljenosti ovim životom u kojem se transcendencija više ne podrazumijeva, predavač je postavio pitanje: Od čega čovjek treba biti spašen? Simptomi današnjeg ne-spašenog čovjeka izraženi su u aroganciji i moći tehničke civilizacije koja se ne odnosi na pitanje objektivne istine i moralnog dobra, nego je zaokupljena logikom utilitarizma i koristi. Drugim riječima, zaborav Boga, zaborav je čovjeka. Pitanje spasenja pitanje je autentične slike čovjeka radikalno promijenjene dramom ljudske oholosti. Stoga, kršćanska poruka nadilazi onu spasenjsku poruku politike, kulture, društva, ekonomije i tehničke perspektive. Poruka spasenja osvjetljava potrebu da svaki slobodan čovjek bude dionik odnosa s Kristom unutar kojega se jedino postaje više čovjek.

Treće predavanje trećeg dijela simpozija iznio je doc. dr. sc. Sebastijan Valentan s Teološkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani naglasivši pravednost kao spasenjski aspekt kanonsko pravnih postupaka. To uključuje osiguravanje pravde kao vodećeg načela svakog suca i svih onih koji su u sudski postupak uključeni. Predavač je istaknuo kako se prilikom sudskih postupaka i izricanja presuda ljudi često identificiraju ili zauzimaju stranu. Onda kada postoji percepcija da pravosudni sustav ne funkcionira dobro, tada je izloženost kritici opravdana. S druge strane, onda kada je pravda temeljno načelo sudskih odluka to uvelike pridonosi otkupiteljskoj dimenziji oštećene strane, a i svih onih koji se identificiraju ili svrstavaju.

Četvrti predavač trećeg dijela simpozija izv. prof. dr. sc. Boris Vulić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta u Osijeku održao je predavanje o misli Sergia Quinzia i njegovu razumijevanju kašnjenja paruzije. Počevši od iščekivanja Kristova dolaska u prvim kršćanskim vremenima do danas paruzija je odgođena, a to pospješuje ne samo umor čekanja, nego i zaborav onoga koga se čeka. Poznata sintagma ‘već i još ne’ za Quinzia je više naslov problema, nego njegovo rješenje. Quinzio pronalazi svoj put uronjen u iščitavanje biblijskih tekstova propitujući se o smislu ljudske patnje i razlozima Kristovog „zakašnjelog“ ponovnog dolaska. Kod Quinzia, istakao je prof. Vulić, uočava se da kenozu razumijeva i kao Božji neuspjeh i kroz poraze. Stoga, jedini put je vjera kao bitna eshatološka nestrpljivost.

Peti i posljednji predavač simpozija je doc. dr. sc. Janez Ferkolj s Teološkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, čije predavanje je zaokružilo ovaj simpozij temom o Euharistiji kao izvoru spasenja. Na tom tragu predavač je istaknuo Euharistiju koja sakramentalno predstavlja otkupiteljsku dimenziju žrtve Isusa Krista na križu. Predavač je upozorio na opasnost gnostičkog shvaćanja ovog događaja koji treba izbjeći. Naime, spasenje je povijesni događaj, a Euharistija vidljivi javni obred (slavlje) koji sve povezuje. I plenarna rasprava na kraju simpozija bila je živa i plodonosna pokazujući koliko su predavači obradom svojih tema ostavili poticaja za daljnja promišljanja o temi spasenja kao središnjoj kršćanskoj poruci.