Održan okrugli sto „Umjetnost: društveni značaj i društveni angažman“

Okrugli sto o temi „Umjetnost: društveni značaj i društveni angažman“ održan je u srijedu 20. novembra 2019. godine na Otvorenoj sceni Obala, a organiziran je u okviru serije okruglih stolova pod nazivom „Visoko obrazovanje, društvene potrebe  i tržište (rada)“.

O transformacijskoj ulozi umjetnosti u budućnosti obrazovanja govorio je van. prof. Ermin Bravo, a izlaganje o temi „Kultura i umjetnost kao društveni i osobni identitet“ imala je doc. dr. Amila Ramović. 
„Inovacije u studijskom procesu i otvaranje novih perspektiva za institucije obrazovanja“ bila je tema izlaganja prof. mr. Bojana Hadžihalilovića, a van. prof. Dino Mustafić govorio je o značaju angažirane umjetnosti za društvo. Nakon izlaganja razvila se otvorena diskusija koja je produbila otvorene teme.

Univerzitet u Sarajevu ove godine obilježava 70 godina postojanja i 15 godina primjene bolonjskog koncepta studiranja. Ovaj značajni jubilej najstarije i najveće visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini obilježavamo nizom manifestacija i aktivnosti, među koje spada i organizacija okruglih stolova, akademskih sastanaka i radionica.

Serija okruglih stolova organizirana je s ciljem otvaranja ozbiljnih diskusija o temi obima i modaliteta povezanosti visokoškolskog obrazovnog sistema i tržišta rada. Taj problem je identificiran u različitim analizama, a u cilju njegovog rješavanja na Univerzitetu u Sarajevu se kontinuirano poduzimaju značajni koraci kroz saradnju sa oko dvije stotine subjekata društvene zajednice – privrednim komorama Kantona Sarajevo i FBiH, Službom za zapošljavanje Kantona Sarajevo, Udruženjem poslodavaca Kantona Sarajevo i brojnim drugim privrednim organizacijama i udruženjima. 

Umjetnost – društveni značaj i društveni angažman
Tradicionalno, umjetničko stvaralaštvo stoljećima se smatralo jednom posebnom vrstom duhovne djelatnosti, onkraj onih osnovnih historijsko-političkih i ekonomskih kretanja u svijetu. Stoga je i njeno razumijevanje i tumačenje na izvjestan način „zatvarano“ u prostor klasičnih estetika, pri čemu su se na umjetnost primjenjivali posebni kriteriji njenog nastanka, tumačenja i vrednovanja, a za umjetničke stvaraoce u različitim epohama gradile posebne „niše“ u društvenom poretku određene zajednice. 
Tek od sredine XIX stoljeća možemo jasno vidjeti kako se među samim umjetnicima rađa jedna vrsta artikuliranog i sistematičnog bunta protiv takvog položaja i želja da se umjetničko stvaralaštvo stavi u ravnopravan položaj sa drugim djelatnostima, da se umjetnosti dâ isti društveni značaj. Vječiti trokut unutar kojeg razumijevamo umjetnost, autor – djelo – recipijent, od tada se počinje razumijevati na sasvim drugačiji način. To je donijelo ogromne pozitivne promjene u samom umjetničkom stvaralaštvu i u odnosu društva prema umjetnosti i umjetnicima, ali i samu umjetnost pred višestruke opasnosti i moguće klopke.
Po prirodi svog estetskog bića umjetnost uvijek govori konkretnim motivima i konkretnim ljudskim pričama i sudbinama, govori, dakle, partikularno, ali tajnom svoje forme postiže univerzalni efekat. Ta univerzalnost dugo se vezala isključivo za pojam transcendentalnog, ali se u navedenom periodu naglo okreće realnim i sasvim prepoznatljivim društvenim fenomenima. Umjetnost naglo „ulazi“ u sve, pa i one najsitnije pore života u nekoj zajednici, u principu ističući one negativne posljedice kretanja velikog historijskog mehanizma na sudbine pojedinaca. 
Društveni značaj umjetnosti sada se vidi kao radikalni oblik dekonstrukcije velikih historijskih, političkih i ideoloških priča i istina time što se ove sagledavaju iz perspektive sve bespomoćnijeg čovjeka, čovjeka bliskog čitaocu ili gledaocu. Umjetnici svojim djelima ruše dogme, predrasude, nametnute stereotipe i naglo šire prostor slobode. Umjetnost, dakle, redefinira pojam kulture kao takve i, jasno, naglo mijenja svoj društveni značaj. Granice između tzv. visokog i niskog registra u umjetnosti i kulturi se brišu. Sve više ona postaje opasnost za etablirani društveni poredak i na način avangarde pokušava utjecati na društvena kretanja.
Igra između zahtjeva koji dolaze od umjetnika, zahtjeva koji dolaze iz novih teorija umjetnosti i zahtjeva društva sada se usložnjava. Najprije, u mišljenje o umjetnosti naglo ulaze brojne društvene teorije čiji predmet istraživanja ni primarno ni sekundarno nije umjetnost. Bila je to neophodna cijena koju je umjetnost morala platiti spomenutom „otvaranju” unutar ukupnog društvenog prostora. Zato danas više ne govorimo o estetici i teoriji nego o teorijama i pristupima umjetnosti. Opasnost koja se u tome krije jeste da se već na teorijskom planu često odvajamo od estetske prirode umjetničkog stvaralaštva i da nam govor o umjetnosti postaje puki povod za razmatranje problema na drugim poljima ljudske egzistencije. 
Što se odnos umjetničkog stvaralaštva i društva više usložnjava i potreba za njenim direktnim ili indirektnim angažmanom se uvećava. Granica između potrebe da umjetnost „ukorak” prati društvene promjene i participiranja u tim promjena se briše. U najvećem dijelu prošlog stoljeća možemo pratiti kako umjetnici svojim ostvarenjima potpuno otvoreno pokušavaju utjecati na najkrupnije društvene potrese. Manifesti u umjetnosti kao da prate one ideološke i političke, a umjetnici koji su revolucionari i u umjetnosti i u politici postaju gotovo uobičajena pojava. 
Ali kao i u slučaju društvenog značaja, i ovdje se, na polju društvene angažiranosti, javlja niz nedoumica. Da li se umjetničko stvaralaštvo treba staviti u službu ove ili one političke ideologije kako bi istinski direktno učestvovalo u društvenim promjenama? Da li ona treba postati pozornica sa koje se poziva na bunt uime izgradnje jedne bolje i zdravije društvene zajednice? Ako na to pristanemo, šta ostaje od umjetnosti nakon takvog tragičnog iskustva konstitucija totalitarnih zajednica koje su poharale proteklo stoljeće? Konačno, kako uspostaviti neku utopijsku „čistu” zajednicu na premisama određene umjetničke poetike nakon što su nam „prljave” političke ideologije učinile odbojnim pojam zajednice kao takav?
Prostor slobode koji je za umjetnika i umjetnost osvojen u periodu modernizma u postmodernoj epohi ostavlja svakom pojedincu umjetniku da sam za sebe traži odgovore na ova pitanja i da potpuno slobodno gradi svoju vlastitu poetiku. Pa i ako u proces stvaranja uđe potpuno oslobođen od nekog izvanjskog idejnog utjecaja, teško će izbjeći nelagodu odluka vezanih za kontekst kulturne industrije. 
Nagli i ubrzani razvoj kulturne industrije bio je rezultat već opisanog repozicioniranja umjetničkog stvaralaštva u društvu. Želja da se umjetnost otvori i stavi u jednak položaj sa drugim oblicima društvenog stvaralaštva neminovno ju je gurnula prema kulturnoj industriji. A ova, kao i svaka druga industrija, temelji se na filozofiji profita, a ne na filozofiji umjetnosti. Ako se recipijent teorijski već prethodno afirmirao kao aktivni koautor „otvorenog djela”, sada u kontekstu ekonomskih zakonitosti on neminovno postaje konzument, postaje tržište koje ima svoje potrebe, a umjetnik ih mora zadovoljiti. Tako se sada iznova umjetnička sloboda stavlja pred kušnju zavodljive isplativosti i trendovski tip mišljenja i stvaranja.
Zbog svega toga pitanja, poput onog da li su umjetnost i kultura nepotrebni trošak ili mudro i isplativo dugoročno ulaganje, danas izbijaju u prvi plan i nisu nimalo slučajna.