Dr. Mirza Buljubašić i saradnici objavili istraživanje o međugeneracijskim kaznenim stavovima

Dr. Mirza Buljubašić, u saradnji sa Catrien C. J. H. Bijleveld i Barborom Holá, objavio je naučni rad u međunarodnom časopisu International Criminal Law Review pod naslovom Intergenerational Transmission of Punitive Attitudes Toward Atrocity Crimes in Post War Bosnia and Herzegovina: The Role of Rank, Apology, and Trial Location. Rad se bavi ključnim penološkim i društvenim pitanjem u postkonfliktnom kontekstu, kako porodice i šire društveno okruženje utiču na to na koji način mlađe generacije razumiju pravednost kazne za masovne zločine. Posebna pažnja posvećena je pitanju u kojoj mjeri se kazneni stavovi prenose sa roditelja na djecu, te kako se ti stavovi mijenjaju u zavisnosti od karakteristika počinioca i konteksta suđenja.

Istraživanje je usmjereno na tri tematske cjeline:

1. Kako se procjena pravednosti kazne mijenja u zavisnosti od ranga počinioca, postojanja izvinjenja i mjesta suđenja?

2. Postoje li razlike između roditelja koji su direktno iskusili rat i njihove djece rođene nakon rata u procjeni pravednosti kazne i u kaznenim stavovima?

3. Da li ratno iskustvo roditelja ima ulogu u oblikovanju kaznenih stavova njihove djece?

Istraživanje se zasniva na anketi provedenoj među 640 parova roditelj i dijete. Primijenjena je vinjetna kvazi eksperimentalna metodologija u kojoj su sistematski varirana tri faktora: rang počinioca, izvinjenje i mjesto suđenja, u dizajnu 3 x 3 x 3. Vinjetni opis je namjerno konstruisan bez etničkih i geografskih oznaka, kako bi se smanjio rizik da ispitanici procjene zasnivaju na političkim ili etničkim lojalnostima. Roditelji i djeca su intervjuirani odvojeno. Pored skaliranih pitanja, uključena su i otvorena pitanja o razlozima zbog kojih ispitanici kaznu smatraju pravednom ili nepravednom, te o mogućim dodatnim oblicima sankcionisanja. Nalazi ukazuju na snažnu percepciju da je kazna od osam godina zatvora za opisani zločin preblaga. Veliki dio ispitanika ocijenio je tu kaznu nepravednom, a značajan broj je preferirao doživotnu kaznu. Manji dio ispitanika podržao je i krajnje stroge sankcije, što pokazuje izraženu kaznenu orijentaciju u procjeni ratnih zločina. U pogledu variranih faktora, rang počinioca, izvinjenje i mjesto suđenja nisu pokazali statistički značajne efekte na procjenu pravednosti kazne, iako su uočeni određeni trendovi. Dio ispitanika je kaznu doživljavao nešto pravednijom kada se suđenje odvija pred međunarodnim sudom, izvinjenje je u prosjeku blago povećavalo doživljaj pravednosti, a komandna uloga je kod dijela ispitanika bila procijenjena blaže u odnosu na ulogu neposrednog izvršioca. Kada je riječ o međugeneracijskim odnosima, utvrđena je umjerena povezanost stavova roditelja i djece, što govori u prilog tome da porodični okvir ima ulogu u formiranju stavova o kažnjavanju. Istovremeno je zabilježen neočekivan obrazac, djeca roditelja koji su naveli da su direktno iskusili ratnu patnju u prosjeku izražavaju blaže kaznene stavove od djece roditelja bez takvog iskustva. Zabilježene su i razlike prema spolu, žene su, u prosjeku, iskazivale strože kaznene stavove od muškaraca. Otvoreni odgovori su pokazali da mnogi ispitanici procjenu pravednosti vezuju za proporcionalnost i moralnu težinu zločina, uz čestu ocjenu da kazna ne odražava razmjere patnje i gubitka. Istovremeno je izražena i skepsa prema izvinjenjima, naročito kada se doživljavaju kao taktična ili neiskrena. Dio ispitanika je predlagao i oblike reparacije, kao što su naknada štete porodicama žrtava ili društveno koristan rad, što ukazuje da se, uz kazneni pristup, pojavljuje i interes za šire oblike odgovora na štetu.

Rad je otvorenog pristupa i dostupan je na Brill platformi:

https://brill.com/view/journals/icla/25/5/article-p898_006.xml

Ovo istraživanje je relevantno za rasprave o tranzicionoj pravdi, kažnjavanju ratnih zločina, međugeneracijskom pamćenju i načinima na koje se stavovi o odgovornosti i pravednosti oblikuju u postkonfliktnom društvu.