Na Akademijii likovnih umjetnosti UNSA održana promocija knjige "Emocija crte" autorice Amele Hadžimejlić

Amela Hadžimejlić, EMOCIJA CRTE

Izdavači: Buybook i Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo

/  promocija  na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, 25. 09. 2024./

Svima je poznato kako je izražavanje crtom i crtanjem jedan od najranijih načina kojim se čovjek služio kako bi ostvario svoje viđenje svijeta koji ga okružuje i koji, u njemu, u nekim oblicima živi. Duga je historija takvog vida njegovog ponašanja. Srećom, mnogo je i sačuvanih tragova takvog djelovanja. I što je bitno, i oni najstariji, drevni crteži, i oni kasniji i danas se cijene i doimaju po svojoj posebnosti iliti kreativnosti, a ne po hronologiji nastanka i starosti, teritorijalnoj ili kulturološkoj provenijenciji.

Dok je u ranijim vremenima fenomen crtanja jedan od relativno malobrojnijih vidova čovjekovog duhovno-estetskog aktiviteta, stoga, možda, u tadašnjem spektru ukupnog zbivanja i produkcije vrijednosnog djelovanja uočljiviji, u kasnijim vremenima, pojavom tehnološko-industrijske revolucije, fotografije, filma, pogotovo nano tehnologije, postao je manje uočljiv, da ne kažem manje značajan. Osim mnoštva drugih načina tvorenja vizualnog svijeta i u samoj oblasti crteža manuelni proces izvedbe potisnuli su druga brža i lakša sredstva izvedbe crteža. Ali, crtež i crtanje se sačuvalo. Ne samo kao medij u ostvarenju drugih sadržaja i u utilitarnoj funkciji, nego i zbog potrebe sopstvene likovno-kreativne životnosti. Što bi se reklo: crta se radi, i crta se zbog. Crta se da bi se predstavio neki sadržaj, forma, stvar, lik. Ali crta  se i zbog samog crteža, crtanja, ostvarenja lika same linije, geste u liniji, emocije u liniji. Ovo posljednje, ponajprije.

U spominjanju i prisjećanju na crtež nekad i sad javlja se mnoštvo primjera i pojedinačnih djela i imena velikih umjetnika, iz vremena i prilika kad se crtežom, bolje nego drugim sredstvom, ostvarivala neka plemenita namjera i želja. Kao historičar umjetnosti, a u prilici kad govorimo o crtežu i emociji koja pokreće gestu umjetnika,  ne mogu odoljeti želji da podsjetim na neka vremena i ostvarenja velikih i poznatih i nepoznatih umjetnika. Mislim da ćemo i ovoj knjizi profesorice Amele Hadžimejlić, dovodeći je u kontekst s velikim naslijeđem lijepog u crtežu i emocijama koje ta umjetnost budi, istovremeno učiniti svojevrsni hommage i prošlom i evo sadašnjem. Naravno, koncept autorice prof. Hadžmejlić, da se osloni u svojoj studiji na djela bosanskohercegovačkih umjetnika je čist, predstavljeno je mnoštvo izvanrednih primjera crteža koji svjedoče o punoći i intenzitetu prisustva crteža u bosanskohercegovačkoj umjetnosti. I to je samo po sebi dragocjen doprinos ove studije teoriji umjetnosti i kulturi.  Ali, želeći da te vrijednosti crteža nekad i sad vidimo u jedinstvu, što bi mogla biti svojevrsna etika estetike, navešću barem dva – tri primjera iz onog vremena što ima odrednicu klasičnog. Ko nije zastao nad stranicama starih knjiga koje krase fascinantni drvorezi ili bakrorezi  Albrehta Dürera, koje je možda i sām rezao, ali sigurno crtao. Njegove studije biljaka, crteži zeca ili nosoroga, čine guste strukture linija pa je svaki list monumentalno djelo sazdano crtežom. Jedan primjer tog nezaboravnog u oblasti crteža su crteži Leonarda da Vincija, crteži nastali da se predstave njegova anatomska istraživanja, dakle crteži nastali radi neke svrhe, a kad ih gledamo,  svaki je apoteoza i umu i umijeću. Na jednom njegovom crtežu, pripremi za sliku Poklonjenje pastira u prvom planu je gotovo prazan prostor kojeg sugerira mnoštvo horizontala, samo gradirane linije. U drugom planu je fragment štafažne arhitekture, lukovi, svodovi i stepeništa u perspektivi, tako postavljeni da prije svega predstavljaju sjajnu demonstraciju znanja o prspektivi i tek u pozadini mala figuralna maglovita skupina likova. Tematska inverzija. Slavljenje crteža. Evo, samo radi primjera kad je crtež, izraz linijom, bio sveprisutan. Jezik i sredstvo stvaralaca nedostižnih veličina.

Djelo profesorice dr. Amele Hadžimejlić je iskustveno, zapravo najmanje iz dvojakog iskustva. Njenog bavljenja crtežom, slikom, pa i različitim vidovima oblikovanja, gdje se iskazala crtom emocije i iz nastavno-pedagoškog iskustva. Knjigu čini nekoliko poglavlja, odabranih sadržaja i problema. Svako poglavlje prate primjeri crtačko-grafičkih ostvarenja bosanskohercegovačkih umjetnika. Rasprava u ogledalu slike, promišljanje i autoričino uporište u likovno ostvarenom.

Cjelina je sistematizirana tako da nas uvodi najprije u osnove poimanja o crtežu, šta je crtež i zašto crtamo. Lijepo je tu napisano da je crtež, tu elementarnost likovnog jezika teško definisati jer svakom teorijskom određenju izmiče ponešto od predvidivo-nepredvidivog crtačkog svijeta i njegove fenomenološke prirode. Autorica stoga navodi niz vrsta crteža i vidova njegove primjene u rasponu od klasičnih likovnih tehnika do novih alternativnih, od manuelnih do digitalnih izvedbi. Naspram nekih vrsta primijenjenih vidova crteža i crtanja (kao tehnički crtež, dizajnerski, izohipse, dijagnostičke mreže) u središte svoje rasprave autorica stavlja umjetnički crtež, onaj kojim se vizualizira umjetnička ideja. A takvih ideja i potreba, dalje se ističe u tekstu ove studije, bilo je oduvijek, od hommo sapiensa do danas. Crteži kao poseban svijet života i arheologija duhovnosti.

Pravu elaboraciju vrsta crteža daje se u drugom poglavlju ove studije, pa osim težišnog, umjetničkog crteža, predstavljeni su još: narativni crtež, ilustracija, naivni crtež, amaterizam u crtežu, crtež privida, akademski crtež, klasični crtež, savremeni crtež. Umjetnički crtež je ostvarivanje ideje, viđenog ili imaginarnog motiva sredstvima crtačkih tehnika na način, kako kaže autorica, da se postigne jedinstvenost, zapravo originalnost umjetničke ideje. Citiram: „radi se o stvaranju slike drugačije realnosti ili slike specifičnog viđenja realnosti u koju se promatrači pozivaju u interakciju“. Ta originalnost, kreativnost može biti iznesena vrlo suženim sredstvima, minimalistički, spontano, inspiracijom  i u nadahnuću nečim i nekim što samo umjetnik otkriva i ovaplođuje svojim bićem. Potom slijedi dostatna elaboracija navedenih vrsta crteža i elaboracija mnogostranih karakteristika jednog crteža: crtež olovkom, istovremeno može biti studija figure, figurativan ili apstraktan, stilski realističan ili ekspresionistički, naivni, dječiji crtež, skica, karikatura. Svoje bogato pedagoško iskustvo autorica koristi kad govori o crtežu u nastavi kad se crtež postavlja u funkciju osnovnog likovnog opismenjavanja pa se postavljaju zadaci primarnog linearnog određivanja nekog motiva, postavke motiva u prostoru, određivanje veličina, trodimenzionalnosti, da odredi strukturu motiva crtačkom materijalizacijom. Postepenim razvojem znanja i osjećaja za sugestivan govor linijom dolazi se u nastavi kod studenta i do prepoznavanja individualnog pristupa crtežu. To je trenutak za sudbonosnu orijentaciju na budućem stvaralačkom putu. Jer te linije mladosti, na granici sirovosti i zrenja, najčešće su spontani i iskreni pokazatelji talenta, sklonosti i usmjerenja. To je trenutak važan i za pedagoga jer se i njegov rad sa studentom i nadanja u njegov razvoj ponajprije potvrđuju u crtežu, nekad skromnim naznakama likovne osjećajnosti, nekad i bujicom linearnosti koja nosi i nepročišćene sastojke crtačke predstave.

U promocijama se opredjeljujemo za neke dijelove sadržaja knjige, promocija ne može zamijeniti imanje i čitanje knjige. I ono što zahvatimo je jedno viđenje djela u kojem su sabrane mnoge vrijednosti. Tako je i s poglavljem Likovno-vizualna dramaturgija. To je široko područje dijalektičkih odnosa između raspoloživih sredstava crtačke prakse, crtačkih materijala, tehnika, operativnog umijeća, s jedne strane, a s druge, to su nepredvidive mogućnosti kreativne ličnosti umjetnika, duhovni aktivizam, impulsivan ili meditativan karakter stvaraoca, svijet mentalne aktivnosti, svjesni ili intuitivni poticaji na crtačku akciju. Iz odnosa ovih dviju strana nastaje likovno-vizualna dramaturgija, a sve u odredišnom procesu kompozicije. Proces i čin kreacije crtežom.

Ciljno poglavlje knjige pod naslovom Emocija crte već na početku svog sadržaja predočava sve nanose i produkte savremenog svijeta u kojem se čini anahronim pojam inspiracije ili nadahnuća. Autorica, međutim, i s nastavno-teorijske pozicije i kao stvaralac tvrdi da je inspiracija prethodnica svake originalne ideje, a kao dokaz ovoj tvrdnji navodi postojanje svih umjetničkih i drugih izvanrednih ljudskih djela. To čini civilizacijski reljef, pa pojašnjava kako se gleda i kako se otvaraju različita polja emotivnih stanja, ono začuđujeće koje pokreće crteča. Potom slijedi mala rasprava o motivu i motivaciji, atmosferi crteža, o elementima doživljaja, o savremenosi i bezvremenitosti te zaključuje: „U crtežu se podjednako posmatra, iščitava ili doživljava nacrtano kao i nenacrtano“.

Crtež, linija, gesta i emocija čine i daju tom čudesnom tragu olovke na papiru i onu metafizičku vrijednoost, a metafizika crteža, ona skrivena likovnost,  postoji u svim oblicima koji nas okružuju  i dok je čovjeka i svijeta biće i crteža.

Da završim citiranjem mog kratkog zaključka iz recenzije: Knjiga Emocija crte, ispisana je s velikim stvaralačkim iskustvom, pedagoškim radom, datim i odnjegovanim senzibilitetom autorice o crtežu i crtanju kao jednoj od iskonskih potreba čovjeka. Umjetnik se izražava crtežom, a razumijevanje i doživljaj lijepog u crtežu oplemenjuje kulturu.

Ibrahim Krzović