Akademija likovnih umjetnosti UNSA | Izložba "Pred granapom" Fikreta Libovca

Izložba "Pred granapom" Fikreta Libovca (12-22.09.2024)

Otvorenje izložbe: 12.09.2024. u 19:00h, Galerija Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu

Kosmonauti sa naših sokaka

Misao da uvijek kad nešto radimo u umjetnosti, da zapravo, crtamo, pjevamo ili komponujemo sebe, tačna je barem onoliko koliko smo mi – svoji likovi. I koliko imamo samo ono što smo dali. Ili, kako je jednom neko upitao – “čega smo zbir?” Zašto nešto radimo, šta je ono za čim tragamo, šta je uostalom, smisao ljudskoga postojanja? Sad, skoro da se nameće onaj vic o susretu Buddhe I Muje, u kojem Mujo razočaran Buddhinom definicijom da je život – rijeka, počne “objašnjavati” svome sagovorniku šta je život, sve dok se sam osnivač religije sa Dalekog istoka ne pokoleba zbog Mujine argumentacije I strastvenosti, pa u neke I sam ne izjavi – “ja mislio rijeka.” Kad nešto prolazi, ljudi ili voda, onda je svejedno. Čovjek gleda rijeku.

U ovom smislu, Fikretova “rijeka” su ljudi. I to, oni ispred granapa. Riječ koja je zapravo akronim prošlosti, Gradsko nabavno preduzeće, skovana negdje, valjda, iza onoga rata (jer pretprošli rat je uvijek “onaj”, a prošli “ovaj”) , mjesto susreta zbog kupovine, nabavke, eglena prebiranja svjetske politike, “cijepanja atoma”, ili jednostavno šuplje priče, u kojoj je nama koji živimo od priče i za priču, najvažnije da ta priča teče. “Sve mi uzmi, samo mi šuplju ostavi”, jedan je od najboljih iskaza o duhovnom stanju ovoga našeg, a I prošlog vremena. Jer, i sam granap uzmiče pred tržnim centrima, u koji idemo da što prije obavimo kkuppovinu, zaslijepljeni neonskim svjetlima I šarenim izborom sa polica, iz kojih sve manji broj nas može uzeti ono što želi. To se zove tržišni kapitalizam, a granap je u tom rasporedu stvari mali bunker, bolje rečeno skloništa, koje treba da sakrije ono malo zbjega pred najezdom velike armade.

Kao kad poslovođa uvečer starim plajvazom na smeđem fišeku podvuče crtu, što se u narodu zove još i suma,sumajle, da vidi šta je danas radio, tako I Fikret Libovac, samo sebi znanim redom I poretkom, postavlja I slaže svoje likove, minucioznom preciznošću, koja je već dugo karakteristika njegovog stila, i maštom ovijenom kombinacijom karikaturalne duhovitosti I figuracije. U tehnici koja je, onako, baš granapska jer je spoj žice i ljepljive trake, a oba ta materijala možete nabaviti u svakom boljem granapu. Takav umjetnički postupak, jedinstven u nas, podsjeća da umjetnost ne poznaje visoke i niske teme, da je kao bolja, ona umjetnost koja se bavi uzvišenim, od one koja, opet kao, gleda u pravcu običnog. Sve to ne vrijedi ništa, jer čovjek posjeduje (kod nas često precijenjen, ali nikad suštinski valorizovan) talent ili ne, I radi kako može i zna. Ova je izložba u tom smislu oda svakodnevici, u nekom smislu preslik davno zaboravljenih ideala i onoga što je od njih ostalo. A ostalo je još možda malo vremena za dijaloge tipa:

“E, vala mi je žao što je N. umro.”
“A što najviše?”ž
“Pa, zato što nije dočekao pivu od dvije litre.”

Ima tu i još onih paradoksalnih obrata tipa – “bi li ti volio da si budala, il’ da bog d’o nisi” – i odgovora koji anuliraju prividnu zločestoću. Poput onog –“budala sam ja što išta s tobom pričam, al’ hajde dobro.” Libovac na neki način ismijava sav taj svijet, duboko ga slaveći, a to je vjerovatno najviše u čemu se može doći kad čovjeka zapadne ta (ne)sreća da provede cijeli život u dispciplini (likovna) umjetnost. Ispred granapa se vode ratovi, pomjeraju divizije I borbene crte, napada Putin, kritikuje Trump, ni Orban ne ostaje kratkih rukava, psuje Dodik, a i ovi naši što mu sve puštaju. Ima tu, naravno, i priča o Džeki i Amri, I o onoj komšijinoj maloj što kasno dolazi I onom hrsuzu što svako malo osvanjuje u crnim hronikama, ali i oduševljenja, najčešće vlastitim mišljenjem o određenim pojavama. Ukratko, živi se život u (ne)skladu s kosmosom, ili barem, onim njegovim dijelom u kojem je Fikretov granap. Njegove su skulpture, zapravo, nekakvi kosmonauti iz sokaka, čije misli lebde svijetom i pletu neku novu mrežu, možda društvenu, možda prirodnu, tvore neki nevidljivi svijet svima osim likovima (poput) Fikreta Libovca.

Koji ovom izložbom I najavljuje I skori oprost od Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Tako neka stvar, uvjetno rečeno, završava tamo gdje je i počela, ispred granapa I u Akademiji. Alahimanet, Akademijo, merhaba granape. A može I obnuto, jer duh ovog autora se neće lako dati umiriti, niti odvesti u penziju. Fikret Libovac će ostati vjeran sebi i svojoj umjetnosti, svojim likovima ispred granapa, Vanji i Loli, nama koji, eto, ovo pomalo bilježimo.

Tražeći možda i sebe među likovima ispred granapa, čekajući tako da nas veliki umjetnik prenese u vječnost.

Ahmed Burić