Zaključci s naučne konferencije "(Ne)moć odgoja i obrazovanja iz krize u krizu: odgoj za kulturu rizika"
Odbor za pedagoške nauke Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine organizirao je naučnu konferenciju pod nazivom (Ne)moć odgoja i obrazovanja iz krize u krizu: odgoj za kulturu rizika, koja je održana 4. 7. 2023. godine.
U radu Konferencije sudjelovalo je 15 izlagača sa svojim radovima i četiri diskutanta čije će diskusije biti uvrštene u publikaciju koja će biti dostupna javnosti do kraja tekuće godine.
Namjera nam je bila da u kratkom roku, suočeni s incidentima ekstremnog školskog nasilja, ali i porasta nasilnog ponašanje općenito, okupimo izlagače spremne da svoje promišljanje odgojne stvarnosti, iz ugla vlastitih znanstvenih istraživanja podijele s javnošću. Smatramo da te spoznaje mogu biti prinos naporima da odgojno-obrazovnu stvarnost učinimo boljim prostorom za djecu i mlade, roditelje i nastavnike.
U tom smislu izdvajamo nekoliko važnih zaključaka:
Za suvremenu pedagogiju, zbog njenog specifičnog predmeta istraživanja, trebalo bi da bazična paradigma bude ona koja u svome središtu ima čovjeka, odnosno uvažava antropološke dimenzije odgoja kao dijela društvene stvarnosti. U poplavi zahtjeva za inovacijama u odgoju i obrazovanju današnjice, čini se da su tradicionalni pedagoški principi, a posebno princip slobode i odgovornosti koji je direktno povezan s pitanjem postavljanja granica u odgoju, zaboravljeni. Neophodno je vratiti se staroj pedagogijskoj paradigmi koja je humanističko-razvojna, bazirana na pretpostavci o transformativnom potencijalu ljudskog bića i holističkom pristupu čovjeku. Kult djeteta je, uz sve svoje prednosti, u drugoj polovici 20. stoljeća donio i dah epidemije popustljivog odgoja, antipedagogije i anarhizma u odgoju koji ne vode željenim odgojnim i obrazovnim ishodima. Reafirmiranje odgojnih znanosti neophodno je za reafirmiranje odgoja okrenutom čovjeku.
Pedagoška struka i odgojne znanosti spominju se na svakom koraku, ali ne žive punim potencijalom. I roditelji i nastavnici i predstavnici obrazovnih institucija i društva dijele odgovornost za uspješan odgoj djeteta, no umjesto osnaživanja njihovih potencijala za odgovornu odgajateljsku ulogu, često se nailazi na okrivljavanje koje ne vodi dobrim odnosima odraslih u korist djeteta. Izlaganja o moći i nemoći odgojne djelatnosti, međusobno različita po tematizaciji i segmentu odgoja o kojem govore, povezuje zajednička potreba da se roditeljima i nastavnicima pošalje poruka o zaboravljenim izvorima podrške koju mogu naći za sebe.
Makro-prostor funkcioniranja obitelji i škole predstavlja društvo u cjelini. Aktualni politički režim u svakoj državnoj zajednici zahtijeva od građana, a posebno od državnih institucija i sektora djelovanja kakvo je obrazovanje, da djeluju u skladu s aktualnim fundamentalnim političkim principima. Ti se principi nerijetko sukobljavaju s pedagoškim principima i etikom moći. Visokom obrazovanju koje odgaja buduće stručnjake, nastavnike za sva područja školskog života i rada, želimo pružiti podršku u njegovanju institucionalnog integriteta koji se svojom autonomijom i odgovornošću nameće kao prostor u kojemu je prije svega važna profesija i etika, a ne fundamentalne političke vrijednosti vlastodršca.
Mediji su posebno važan prostor razmatranja moći i nemoći odgoja. Vizualna kultura koja stihijski afirmirana nerijetko postaje podrška nasilju nije dovoljno istražen fenomen kako bi se spriječilo da prepaste u kulturu nasilja. Skupa s predstavnicima medija i resornih ministarstava koja se medijima bave želimo pitati o svrsi medija: treba li samo neovisno informirati o isitni nakon što se zlo dogodi ili mediji imaju mogućnost odgojnog djelovanja koje bi moglo smanjiti količinu zla? Zalažemo se za više sredstava i više medijskog prostora koji bi bili posvećeni obrazovnim emisijama posvećenim odgoju roditelja i nastavnika. Zalažemo se također za kreiranje prostora u medijima za edukativne emisije za djecu i mlade u saradnji sa stručnjacima iz visokog obrazovanja te drugih nivoa obrazovanja (nastavnici, pedagozi, psiholozi, odgajatelji) i uz angažman studenata.
Ulaganje u istraživanja odgoja i obrazovanja mora biti daleko veće no što je trenutno, a ujedinjavanje istraživača oko teme ili nekoliko tema koje će biti strateški planirane i potraživane od strane ministarstava obrazovanja i obrazovnih sektora na svim razinama vlasti neophodno je za kvalitativni znanstveni i strukovni pomak. Čini se da su istraživači zainteresirani za slobodno definirane teme, teme koje imaju partikularni, nerijetko osobni značaj, a da se premalo strateški planira ulaganje u opsežnija istraživanja o odgoju i pedagoškim fenomenima. Tako se rasipaju snage na mnoštvo malih spoznaja, a izostaje relacija među tim istraživanjima. Sa ovog skupa snažno se zalažemo za veću podršku lokalnom povezivanju istraživača i stručnjaka i tematsko istraživačko ujedinjenje.
Tehnika i tehnologija imaju neosporni doprinos razvoju svijeta današnjice, ali ne moraju dokinuti intimnost obitelji i pojedinca koja je povezana sa nizom emocija potisnutih ikoničkom stvarnošću touch-screena. Želimo upozoriti na glamuroznu vizualizacija života obitelji koju svojim ponašanjem podržavaju odrasli, a preuzimaju djeca, živeći prividni koncept sreće i blagostanja, čime se licemjerstvo produbljuje, a bliskost unutar obitelji dokida.
Na odgojni ideal se zaboravilo, a svijet je bremenit različitostima. Te različitosti dovode u pitanje zahtjev za jedinstvenim odgojnim djelovanjem. Ako odgojni akt nije jedinstven i usuglašen, dijete, posebno dijete u formativnom periodu ranog djetinjstva, raste u zbunjenosti koja lako prerasta u sluđenost. Osamostaljivanje djeteta je pred novim izazovima, a kult djeteta brani se svim sredstvima, pa i nasilno, čime se aktom nasilja odgaja za nasilje. Zahtjev za jedinstvenim odgojnim ciljem treba zamijeniti jedinstvenim zahtjevom poštovanja pluralizma u kojem živimo, jer postaje važnije koliko razumijevamo i poštujemo jedni druge čak i ako se ne slažemo u percipiranju vrijednosti nego li tko od nas ima pravo/govori istinu.
Krize su nezaobilazni dio stvarnosti i odrastanja, nezaobilazni dio života. Za krizu, a ne samo za blagostanje također je potrebno umijeće odgajanja. Nadamo se da smo sažimanjem svojih uvida i stavova omogućili barem pokretanje ako ne i odgovor na neka pitanja, jer držimo da je u situacijama kriza nedopustivo šutjeti.
Odbor za pedagoške nauke Odjeljenja društvenih nauka
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine